Translate

31. 12. 2019.

Fes

Pravi Maroko se doživi tek u Fesu, u punom sjaju svih svojih vrlina i mana. Na prvi pogled se uočavaju samo te mane, a kasnije se naviknete, pa vam je i lepo :). Šalu na stranu, Fes itekako ima svoj šarm, samo mu treba pružiti šansu i dobro ga istražiti. Istina je da je beskrajno interesantan zbog ogromnog kulturno-istorijskog nasleđa i naravno, zahvaljujući ljudima koji tu žive.
Fes je jedan od četiri kraljevska grada Maroka. Nalazi se na severu Maroka. Nije na moru, nema ni pustinje u blizini, a ipak je u Fesu za nekoliko stepeni toplije nego u Rabatu.
Fes je podeljen na stari i novi deo grada. Novi grad liči na savremene gradove, a stari, poznat kao Fes el Bali, svakako je zanimljiviji turistima. Tu se nalazi medina koja je već skoro 40 godina na UNESCO-ovoj listi svetske baštine i predstavlja najbolje očuvanu medinu u arapskom svetu koja se sastoji od skoro 10 hiljada ulica. Smatra se da je ovo jedno od najvećih urbanih područja na svetu gde je zabranjen prolaz automobilima.
Specifičnost Fesa leži i u činjenici da u njegovoj medini i danas živi oko 156.000 ljudi za razliku od mnogih drugih starih gradova širom sveta koji su podlegli urbanom razvoju i gde su turisti skoro sasvim istisnuli lokalno stanovništvo. To Fesu daje pravu autentičnost. U medini ćete na svakom koraku susretati lokalce koji će vam nuditi različite usluge, bilo da žele da prodaju neki svoj proizvod ili da vam budu vodiči kroz uske ulice i prolaze medine. U starom Fesu se ne može računati na pomoć google ili nekih drugih online mapa, a s obzirom da je ceo stari grad izgrađen kao veliki lavirint, poželjno je imati lokalnog vodiča.
U Fes el Bali se može ući sa različitih strana, ali najlepša kapija, koja vodi u jezgro starog Fesa, je Bab Boujloud ili Plava kapija, koja je nastala 1913. godine i jako je mlada u odnosu na okolinu, tačnije oko hiljadu godina je mlađa od ostatka medine. Mi smo bili smešteni na samo par metara od te kapije, što je fantastična polazna tačka za obilazak grada. Okolina kapije prepuna je tezgi i kafića gde se okupljaju stanovnici Fesa, kao i turisti.
Jedna od uličica koja mi je odmah privukla pažnju u medini bila je najšarenija ulica u Fesu - Dugina ulica. Ideja je potekla od nekolicine umetnika koji su ovu usku ulicu obojili u dugine boje. Tu su i brojne slike, ćilimi, predmeti od keramike, drveta, nakit, lusteri... sve u najživopisnijim bojama.
U starom delu Fesa, osim buke, gužve, mnoštva šarenih suvenira i orijentalnih mirisa, postoji veliki broj istorijski značajnih građevina. Tu se nalazi najstariji aktivni univerzitet na svetu iz 859. godine - Al-Karaouine, koji je ujedno i džamija i to jedna od najvećih i najstarijih džamija u Africi. To je jedan od najvećih duhovnih i obrazovnih centara u islamskom svetu. U ovu džamiju može da stane i do 20.000 vernika odjednom. Ovaj univerzitet je danas uključen u moderan, državni obrazovni sistem Maroka.
U Fesu postoji veliki broj džamija ali nijedna nije otvorena za turiste. Medresa Bou Inanija, iz 1357. godine, prvobitno zamišljena kao teološki fakultet, jedina je religiozna građevina u Fesu u koju je dozvoljen ulaz osobama koje nisu muslimanske veroispovesti.
Da bismo došli do jedne neobične atrakcije, odnosno dela u kojem se vrši štavljenje kože, morali smo da pronađemo lokalnog vodiča, što uopšte nije teško jer se oni sami nude. Podrazumeva se da nije u pitanju profesionalni vodič, već lokalac koji dobro poznaje sve uličice i prolaze u medini ali svakako tu treba biti obazriv jer Fes je pun prevaranata i ništa nije džabe. Da smo blizu štavionica najpre smo osetili po mirisu, koji nije za one sa osetljivim stomakom... Tu se nalaze brojni kameni bazenčići u kojima su različite boje za potapanje kože, a u blizini su radnje gde se prodaju kožni predmeti. Koža se obrađuje na isti način kao i pre nekoliko vekova, pa se kao rezultat dobija kvalitetan proizvod. Štavionice kože u Fesu predstavljaju neobično, interesantno i dodala bih još neponovljivo iskustvo :).
Kada se izađe iz dela gde se pravi i boji koža, dolazi se do proplanka odakle puca pogled na ceo stari grad.
Za beg od vrućine i gužve u medini, idealan je park Jnan Sbil, koji se nalazi u blizini zidina medine. Jnan Sbil u bukvalnom prevodu znači „beg u baštu“ i to je jedan je od najstarijih i najlepših parkova u Fesu, koji je sultan Mula Hasan u 19. veku poklonio gradu. Fontane i jezerca okruženi visokim palmama i stablima eukaliptusa čine ovaj park oazom mira u užurbanom gradu kakav je Fes.
U novom gradu, tzv. Fes el Jedidu vredi videti Kraljevsku palatu, jednu od brojnih rezidencija kraljevske porodice. U nju nije dozvoljen ulaz ali je očigledno da je impozantna građevina na čijoj fasadi dominiraju detalji od zlata. Smeštena je na ogromnom imanju, okružena palmama i stablima citrusa.

U Fesu se neguje tradicija zanata. Osim već pomenutih ručno rađenih kožnih predmeta, kao što su tašne, novčanici, kaiševi, obuća i ostalo, što je u Maroku kvalitetno, a dosta jeftinije nego kod nas, u Fesu se stanovništvo bavi rezbarenjem drveta, pravljenjem najrazličitije grnčarije i svega što vam može pasti na pamet od keramike.

Ovde možete pazariti i ručno rađene tepihe po kojima je Maroko takođe poznat. U mnogim radnjama može se videti i sam proces tkanja. Fes je poznat i po začinima, a posebno po arganovom ulju, koje se ovde takođe prodaje po dosta povoljnim cenama.

Koliko sam bila neprijatno iznenađena time što u Rabatu skoro ništa ne radi subotom popodne i nedeljom, toliko sam bila oduševljena što radnje u medini "ne znaju" za vikend, tako da sam kabl za punjač telefona, koji mi se u subotu uveče prekinuo, časkom pronašla u medini.
Do Fesa smo došli vozom (iz Rabata), a vratili smo se avionom sa Fes Sais aerodroma, koji je jedan od najlepše i najmaštovitije sređenih aerodroma na kojima sam do sada bila. Predstavlja sjajan spoj tradicionalne, orijentalne arhitekture i savremenog dizajna.



28. 12. 2019.

Hotel Erraha, Fes


Ovo je najluđi hotel u kojem sam ikad bila, i u dobrom i u lošem smislu. Hotel Erraha je odlična polazna tačka za turistički obilazak Fesa. Nalazi se na samo par koraka od Plave kapije, jednog od najprepoznatljivijih ulaza u medinu u Fesu. Međutim, lokacija hotela nije precizna na google mapama, pa smo malo lutali. Prvo sam zapazila naziv hotela ali smo jedva pronašli ulaz u hotel zato što je zavučen u uskom prolazu. Zapravo postoje dva ulaza od kojih se ne zna koji manje uočljiv.

Dečko sa ulice nas je uveo u hotel, a sobarica nam je istog trenutka otvorila vrata sobe, tako da je naš ulazak u hotel prošao bez čekiranja i bio je ekspresan, iako dosta čudan. Zapravo, takav prijem nikada nisam doživela. Pri tom nam je sobarica dala ceo svežanj ključeva, gde su osim ključa za našu sobu, bili ključevi svih drugih soba u hotelu. Verovatno se zbunila... Sporazumevanje je bilo pomoću ruku i nogu odprilike jer sobarica, koju smo jedino zatekli u hotelu, jedino što zna od engleskog je „very much“ – na svako moje „thank you“ odgovarala je sa „very much“ :). Bili smo u totalnom čudu što nema nikog na recepciji, koja je inače neupadljiva i ne liči na pravu recepciju, a nikakvu informaciju o tome nisam uspela da dobijem.

Kada je stigla šefica, ćerka vlasnika hotela, koja inače odlično govori engleski, složila nam je neku priču o tome kako je recepcioneru pozlilo i pozvala nas je u restoran, koji se nalazi na spratu iznad hotelskih soba, na piće dobrodošlice. Kasnije sam shvatila da recepcioner uopšte ne postoji i da na recepciji uglavnom nema nikog. Povremeno je šefica na recepciji, povremeno sobarica, ali najčešće je recepcija prazna. Ostali zaposleni su tu negde, uglavnom u restoranu, ali na recepciji retko. Na sajtovima za rezervaciju smeštaja stoji informacija da recepcija radi 24h, što je apsolutno netačno!

Ipak, zahvaljujući neverovatnoj ljubaznosti šefice, po dolasku smo dobili najbolji sto u restoranu sa direktnim pogledom na Plavu kapiju. Poslužili su nas slatkim čajem i kolačićima, koje su nam brzo odneli sa stola a ja sam baš imala želju da ih probam… Možda je to bila samo dekoracija?! Šefica mnogo voli da se druži sa gostima, jako je fina, slatka i prijatna. Ne znam ni sama koliko me je puta izljubila, kao da sam joj rod najrođeniji :). Ispričala mi je da je studirala u Americi, pa da je živela u Barseloni itd... a i pretpostavila sam da je živela u inostranstvu jer tečno govori engleski, a i zato što je moderna i namazana svim bojama :). Ipak, možda ne preferiraju svi gosti druželjubivost već profesionalizam.

Soba u kojoj smo boravili je bila mala ali pristojna. I predvorje i soba su u darkerskom fazonu, crna boja dominira. Ceo ambijent više liči na zamak nego na hotel. Nije mi se dopalo to što su prekrivači i jastučići crne boje ali su mi se svideli tradicionalni detalji kojih ima svuda iako ne previše. U sobi nedostaje ogledalo (ima ga samo u kupatilu). Kupatilo je lepo sređeno sa dobro očuvanom tuš kabinom, sapunčićima i svim ostalim, a što je najvažnije, čisto je. WiFi je dobar ili je naša soba bila dobro pozicionirana pa smo imali dobar signal. Neki gosti su se žalili na WiFi.

Doručak je korektan i nije jednoličan. Dobijali smo pržena ili kuvana jaja, kroasane ili neka druga peciva i topli napitak po izboru, a osim toga su nam obavezno donosili sladak čaj, sveže ceđenu pomorandžu i flašicu vode. Ustvari smo više pili za doručak nego što smo jeli :). Ručak i večera nisu bili uključeni u cenu smeštaja. Jednom smo večerali u tom restoranu, a ostalih dana smo obilazili druge restorane u okolini.

Iako je šeficina ljubaznost neprevaziđena, ostalo osoblje hotela Erraha je takođe ljubazno. Izašli su mi u susret za neke sitne stvari koje su mi nedostajale (ofingeri, kabl i pegla) i zaista sam im jako zahvalna na tome. Već pomenuta sobarica je uvek nasmejana iako ima mnogo posla u hotelu. Ipak, nije mi se svidelo to što mi je, prilikom čišćenja sobe, stavila pidžamu na kofer, koji nikako ne može da bude čist.


Hotel je uveče zaključan i mi smo jedva ušli u hotel jedno veče kad smo se kasno vratili sa izleta (oko 23h). Jedan prevarant sa ulice nam je tražio novac da nam pokaže sporedni ulaz na koji nam nisu ni dozvolili da uđemo. Mogli smo da pozovemo šeficu ali s obzirom na cenu međunarodnih poziva (viber pozivi ne funkcionišu u Maroku), više bi nam se isplatilo da platimo noćenje u nekom obližnjem hotelu. Konačno su otvorili vrata ali sve ovo može da se izbegne postavljanjem jednog običnog zvona na ulazna vrata.

Jedno je sigurno, ovaj hotel će mi ostati u nezaboravnom sećanju.

25. 12. 2019.

Restoran Terrasse, Fes


Pogled na Plavu kapiju i medinu u Fesu je prvo što se primeti kad uđete u ovaj restoran. Osim toga, ceo enterijer je nekako moderno tradicionalan. Crno-beli motivi su dominantni, a iznad bara se nalazi slika kralja iz mlađih dana kako pije kafu ili čaj (nisam baš sigurna koji je napitak u pitanju). Prostor restorana je dosta veliki i uveče je prilično posećen. Mi smo prvi put bili na večeri u ovom restoranu jer nam je to bila najlakša varijanta s obzirom da smo se tada tek smestili u hotel koji se nalazi u istoj zgradi kao i ovaj restoran. Hotel je na prvom spratu, a restoran na drugom.

Posude u kojima služe hranu su tradicionalne i meni veoma simpatične, posebno čajnici. Za čaj uopšte ne pitaju da li želimo zaslađen ili ne, već se sladak čaj podrazumeva i to baš jako sladak čaj. To nije slučaj samo u ovom restoranu, već sam to primetila na više mesta u Maroku. Restoran Terrasse nudi raznovrsnu ponudu izvrsnih osvežavajućih napitaka.

Hrana je ukusna, posebno tažin koji prave u nekoliko različitih varijanti. Mi smo jeli tažin sa goveđim mesom i tažin sa povrćem. Međutim, porcije su prilično oskudne i ako ste gladni jedna porcija neće biti dovoljna da vas zasiti. Cene su prosečne ili malo iznad proseka u odnosu na druge restorane u Fesu.

Osoblje restorana Terrasse je veoma ljubazno, posebno vlasnica koja perfektno govori engleski. Usluga nije baš brza ali je ambijent toliko prijatan i panoramski pogled je tako očaravajući da im se to može oprostiti. 

19. 12. 2019.

Medina cafe, Fes


Po nazivu se ne bi pretpostavilo da je restoran, a ni po eksterijeru ovo mesto ne deluje preterano atraktivno. Međutim, sledeći savete putnika, rešili smo da ručamo u restoranu Medina cafe i uopšte se nismo pokajali, naprotiv. Prvo prijatno iznenađenje bio je meni na engleskom, što je u Maroku retkost. Takođe, osoblje sasvim solidno priča engleski. Sve konobarice su tradicionalno obučene, kulturne, ljubazne i nenametljive.

Izbor jela je interesantan i cene su korektne. Ima svega, od tradicionalnih marokanskih specijaliteta do hamburgera. Ja sam jela kus-kus sa sedam vrsta povrća koji je bio ukusan i odlično pripremljen. I piletina u tortilji je izvrsna. Količina hrane u porciji je sasvim dovoljna i za osobu koja ima dobar apetit (moj slučaj, naravno :)), što je opet retko u Maroku. Usluga je prilično brza, mada u to vreme nije ni bilo gužve u restoranu.
 
Enterijer restorana se sastoji od prizemlja i sprata. Jednostavno je uređen, ustvari nije onakav kakav bih očekivala u tipičnom marokanskom restoranu. Više je moderan nego tradicionalan, bez šarenila, načičkanih detalja i tome slično. To mi je malo nedostajalo ali su hrana i usluga potpuno kompenzovali taj ambijentalni nedostatak.
 
Ne znam zašto ga zovu „cafe“ kada ima sve elemente restorana. U svakom slučaju, nalazi se na atraktivnoj lokaciji, u neposrednoj blizini Plave kapije, koja predstavlja jedan od ulaza u medinu, odnosno stari grad Fesa. Ulica u kojoj je smešten je veoma prometna i verujem da ovaj restoran turisti često i rado posećuju.

29. 11. 2019.

Rabat



Za prvi susret sa Marokom izabrali smo Rabat ili tačnije, Rabat nam se nametnuo zbog poslovnih obaveza koje smo imali u tom gradu. Drugi grad, druga zemlja, drugi kontinent... i sve mi je izgledalo drugačije, a opet sve je tako slično, počevši od taksista koji vrebaju umorne i neupućene turiste na aerodromu ili prostranih trgova koji liče na evropske ili Atlantika koji je zapravo svuda isti - hladan i modro plave boje... Šta je onda to posebno što turiste širom sveta vuče ka Maroku i zašto dolaze u Rabat? 

Ukratko, Maroko odiše egzotičnošću i mističnošću, a Rabat je sofisticirana verzija onoga što se očekuje od Maroka. Za sve koji žele da izbegnu ozbiljan kulturološki šok, Rabat je odličan izbor za upoznavanje Maroka. 

Na aerodromu u Rabatu, odnosno u mestu Sale, nadomak Rabata, imali smo malo duži „doček“ nego što smo očekivali. Morali smo da pokažemo rezervacije smeštaja, da ih informišemo o svojim planovima boravka u Rabatu, a zanimalo ih je i čime se bavimo. Tek smo na pasoškoj kontroli shvatili da treba imati onoliko kopija rezervacije smeštaja koliko ima putnika jer nisu dozvoljavali da više osoba bude na jednom šalteru istovremeno. Ipak, na pasoškoj kontroli smo se najviše zadržali zbog toga što su ručno upisivali verovatno sve što su saznali o nama. Uopšte mi nije jasno zašto se u 21. veku za unos bilo kakvih podataka koriste papir i olovka. Takođe me je iznenadilo to što postoji nekoliko dodatnih kontrola pasoša pri ulasku u Maroko. Na aerodromu smo odmah razmenili novac, što se ispostavilo kao dobar potez jer nema puno mesta u gradu gde se novac može razmeniti. Od aerodroma se do centra Rabata može doći autobusom, čiji je red vožnje usklađen sa letovima, ili taksijem, što je bio naš slučaj.

Interesantna arhitektura je ono što mi je odmah privuklo pažnju u Rabatu. Kako smo bili smešteni u blizini medine, to je i prvo što smo posetili u Rabatu. U medini su dominantni lukovi i šarenilo, ali i nečistoća, iako Rabat važi za jedan od najčistijih gradova u Maroku. U nekim delovima medine, radnjice i tezge su načičkane jedna uz drugu, dok ih u nekim uličicama ima znatno manje. Gotovo na svakom koraku nude ceđenu pomorandžu ili nar po vrlo povoljnim cenama. Prijatno me iznenadilo to što ovde trgovci uopšte nisu nametljivi i nikoga ne vuku za rukav da kupi njihov proizvod. 

Po izlasku iz medine, pravo osveženje za mene bila je šetnja Andaluzijskim vrtom, koji su Francuzi izgradili tokom kolonijalnog perioda Maroka. Andaluzijski vrt ima neki posebni šarm. Između raznovrsnih egzotičnih biljaka, cveća i palmi, nalaze se staze od kamena i pločica, a tu su i stare kamene fontane, skulpture, grnčarija... Ovaj park nije veliki ali je jako lepo osmišljen i uređen. To je jedna od mojih omiljenih lokacija u Rabatu.

Iz Andaluzijskog vrta ulazi se u palatu Almohad u kojoj je smešten Muzej umetnosti Maroka. Muzej se sastoji od velike centralne terase okružene prostorijama sa eksponatima marokanske umetnosti i kulture, poput tepiha, muzičkih instrumenata i predmeta vezanih za tradicionalne običaje i rituale.

I Muzej umetnosti i Andaluzijski vrt smešteni su u utvrđenju Kasbah des Oudaias, koji je deo UNESCO-ove svetske baštine i kao takav je ulickan i prilagođen turistima. U uskim i strmim bezimenim kaldrmisanim uličicama Kasbaha ima dosta šarenih ukrasnih detalja, najviše na vratima i ogradama, a pojedine fasade su ofarbane u plavo. Tu se prodaju brojni suveniri, od magneta do ćilima. Zidine Kasbaha izlaze na Atlantik, odnosno na ušće reke Bou Regreg u Atlanski okean. 

Ispod Kasbaha se nalazi ne baš privlačna plaža, koja bi sigurno mogla da se sredi i da izgleda mnogo bolje ali ne znam koliko bi ulaganje u plažu imalo smisla s obzirom da je odmah iznad nje ogromno groblje. Izmeštanje groblja bi pretpostavljam bio veliki poduhvat. Odatle počinje šetalište koje se prostire duž obale. Šetnja obalom mi je svakako prijala ali utisak u velikoj meri kvare otpaci kojih ima prilično na stenama duž obale. Tu ima i nekih tvrđava i zidina koje bi takođe mogle da se srede i otvore za posetioce. Nadam se da će se u neko dogledno vreme to i desiti. 

Jedna od najupečatljivijih građevina u Rabatu je toranj Hassan, odnosno ogromni minaret, koji se nalazi na mestu gde je trebalo da bude izgrađena najveća džamija na svetu. Sada se na velikom platou ispred ovog tornja nalaze brojni stubovi, a u neposrednoj blizini je Mauzolej kralja Muhameda V u kojem su sahranjeni otac i deda aktuelnog kralja Maroka. Mauzolej je izgrađen u tradicionalnom stilu i ukrašen je raskošnim mozaicima. Ispred sva četiri ulaza u Mauzolej nalaze se stražari. Ulaz je moguć za sve posetioce bez obzira na veroispovest, pa sam tako i ja zavirila u ovaj Mauzolej, mada mi sve to deluje prilično morbidno. 

Rabat je rekom Bou Regreg odvojen od susednog mesta Sale. Na njegovoj obali, koja gleda na Kasbah, gradi se novi kompleks zgrada čiji je izvođač radova isti kao u Beogradu na vodi. Mi smo na susednu obalu došli peške, mostom kojim prolazi i tramvaj, a vratili smo se čamcem. Inače, tramvaji su im potpuno novi. Saznala sam da ih je kralj nedavno poklonio gradu, na svoj rođendan.

Centar Rabata je potpuno urbanizovan i ne zaostaje u odnosu na evropske gradove, ali ipak je najsređeniji deo Rabata u blizini Kraljevske palate. Tu se nalazi i veliki park Hassan II, koji izgleda kao da je juče napravljen, a i jeste novi park, otvoren u novembru 2018. godine. Opremljen je elegantnim klupama sa belim nadstrešnicama, a pored staza ima dosta zelenila, cveća, palmi... U ovom parku se nalaze amfiteatar, muzička fontana, brojni tereni za sportske aktivnosti: skejt parkovi, veštačka stena za penjanje, kao i tereni za odbojku, košarku i fudbal. Međutim, bio je prilično prazan u nekim ranim popodnevnim satima, kada smo se mi šetali. Verovatno je posećeniji uveče.

Park Hassan II se nalazi u blizini zidina i kapije Bab Zaer i berberske tvrđave Chellah, koja je napravljena na mestu nekadašnjeg rimskog grada Sala Colonia, pa predstavlja interesantnu kombinaciju različitih kultura i epoha. Tu se nalaze ostaci foruma, hrama, džamije, medrese, kraljevskih grobnica i zanatlijske četvrti. Na minaretu su mi posebnu pažnju privukle rode, koje su tu napravile svoje gnezdo. Ulaz u Chellah se plaća i to samo za strance, a za domaće je ulaz besplatan.

Rabat je pun kontrasta. Ima delova, kao Chellah, gde sve deluje mirno i staro, a ima i saobraćajnica na kojima je uvek gužva, poput one kod Bab al Ahada ili železničke stanice. Ima dosta tradicionalno odevenog stanovništva, a opet ima i savremeno obučenih Marokanaca. Naravno da mi je tradicionalna garderoba više privlačila pažnju, pa sam primetila da žene preferiraju lepe pastelne boje ogrtača i marama. Nema mnogo onih koji su skroz u crnom, a nekako ta šarolikost boja i jeste jedna od karakteristika Maroka.

19. 11. 2019.

Hotel Lutece, Rabat


Jedan od razloga zbog kojih sam izabrala ovaj hotel je lokacija. Hotel Lutece se nalazi u blizini medine i obale Atlantika i odličan je izbor za turističku posetu Rabatu. Nedaleko se nalaze Kasbah i Andaluzijski vrt, a nešto dalje je Hasanova kula. Mi smo iz hotela svuda išli peške, čak i u susedno mesto Sale i na istorijski lokalitet Kasbah. Zapravo sva najznačajnija turistička mesta mogu se obići peške iz ovog hotela, posebno ako volite duge šetnje. Iako se hotel nalazi u prometnoj ulici, nije bilo bučno, što nam je omogućilo prijatan odmor.

Već na ulazu u hotel impresionirao me je orijentalni stil u lobiju. Tu je, naravno, slika kralja (iz mlađih dana) i razni drugi detalji koji odišu duhom Maroka. Devojka koja radi na recepciji je bila vrlo ljubazna. Brzo smo se čekirali i ušli u sobu na prvom spratu. Hotel nema lift ali to nam nije bio problem.

Soba je bila skromnija nego što sam očekivala, sa rešetkama na prozoru i bez marokanskih detalja (osim na prozorima), ni nalik na hotelski lobi i recepciju. Pored kreveta su komode sa fiokama, što mi je služilo za odlaganje sitnica. Takođe smo u sobi imali ormar sa ofingerima i policama. Na TV-u je bio samo jedan kanal ali je Internet konekcija bila odlična. Kupatilo je najlošije od svega. Izgleda nadograđeno i prilično oronulo, mada je opremljeno osnovnim elementima i priborom. Kada sam recepcionerki rekla da na kazančetu od wc šolje nedostaje poklopac za puštanje vode, ona mi se samo nasmešila i rekla mi da su to gosti skinuli, a da je njima skupo da kupuju celo kazanče zbog poklopca.

Hotel ima restoran na krovu gde se služi doručak. Pogled sa krovne terase je divan, kao i ceo ambijent. Za doručak smo prvog jutra dobili po jedno prženo jaje, dva peciva, džemić i jedan zdenka sir. Takođe su nas poslužili čajem, odnosno kafom. Ostalim danima doručak je bio na bazi samoposluženja jer je u međuvremenu u hotelu odsela grupa (nemačkih) turista ali izbor hrane je ostao isti, osim što su umesto prženih jaja, bila postavljena kuvana jaja. U vreme našeg boravka, ručak i večera nisu služeni u hotelskom restoranu jer je, kako su mi rekli na recepciji, gazda hotela bio na odmoru.

Po dolasku u hotel dobili smo flašu vode gratis, a kasnije sam pozajmljivala peglu i fen za kosu bez dodatne nadoknade. Odjavljivanje iz hotela je bilo ekspresno, kao i prijavljivanje.